Izbornik

Zašto prevoditelji trebaju izbjegavati samocenzuru

Ako postoji neka pojava koju apsolutno ne treba posebno predstavljati stručnjacima u području prevoditeljstva (ali i, primjerice, novinarstva), to je državna ili urednička cenzura: vlasti i druga utjecajna tijela različitih stupnjeva autoritarnosti, kao i nakladnici s posebnim ideološkim ili političkim usmjerenjima, itekako znaju otežati život ljudima koji proizvode i prilagođavaju pisanu riječ. Od sovjetskog uplitanja u rad Pasternaka i Solženjicina do religijskog progona Salmana Rushdieja, od uklanjanja antiautoritarnih elemenata iz djela Saint-Exupéryja u Kini pa sve do, u novije vrijeme, izmjena u djelima Roalda Dahla i Marka Twaina kako bi ih se prilagodilo modernim senzibilitetima, knjige su uvijek bile na meti kada govorimo o tržištu (ili, često je bolje reći, bojnom polju) ideja. No, što kada do izmjena ne dolazi u službi izvornog teksta, već iz nekih drugih razloga, možda čisto osobnih?

Možemo se poslužiti nekim primjerima iz područja prepunog ne toliko važnih djela, koje možda šira javnost ni ne primjećuje, koja ne odišu glamurom i grandioznošću besmrtnih djela svjetske literature, ali koja nas se izravnije tiču i kakva će i prevoditeljima vjerojatno češće doći u ruke. Takva djela izrazito su podložna potpuno zanemarenom obliku cenzure jer teško da itko zna da do nje uopće dolazi, a to je cenzura koju provode sami prevoditelji.

Malo upozorenje: u nastavku teksta navode se neki vulgarni izrazi, čisto radi ilustracije.

Negdje 2005. godine, slavni pisac horora Clive Barker (Hellraiser, Candyman) u suradnji sa španjolskim razvojnim studijem Mercurysteam upustio se u proizvodnju akcijske videoigre za PC, PlayStation 3 i XBOX 360. Kao plod te suradnje nastala je igra Clive Barker’s Jericho, koja je izašla 2007. i polučila slab uspjeh: bila je osrednje kvalitete i na kraju se nije prodala u mnogo primjeraka, no isticala se vrlo mračnom atmosferom, ultranasiljem, kontroverznom religijskom tematikom i uporabom psovki u vremenu kada to u igrama nije bilo toliko izraženo kao danas. Lokalizacija igre na talijanski povjerena je prevoditelju koji, sudeći po njegovom prethodnom radu, nikad dotad nije radio na nečem toliko „poremećenom“. Nije nam ovdje cilj ocrniti kolegu iz struke, koji je vjerojatno radio pod pritiskom nerazumnog roka, ali moramo istaknuti da je, osim osrednje lokalizacije s brojnim očitim greškama, prevoditelj odlučio i ne prevesti psovke. Možemo zaključiti da je takvo izražavanje bilo u suprotnosti s njegovim odgojem ili osobnim stavovima, pa je preuzeo na sebe naporan zadatak uklanjanja svih primjera prostačenja iz igre: „shit“ („sranje“) je postalo „porc..!“  (sic), a „fuck you(„jebi se“) "ma vaff...!“ (sic). Ako niste dobri s talijanskim, recimo da su te kratice slične kao kad kažemo „k vrapcu“ ili „nosi se“. Imajte na umu da u novijoj povijesti Italije nije bilo državne cenzure, a igra još uvijek ima PEGI ocjenu 18+ u toj državi, s oznakom upozorenja zbog „vulgarnog izražavanja i bogohuljenja“. Dakle, nije se radilo o nalogu vlasti da se cenzurira ovu igru za koju gotovo nitko nije ni znao niti pričao o njoj; ne, jedini razuman zaključak je da je to bila osobna inicijativa prevoditelja koji se osjećao uvrijeđen materijalom na kojem je morao raditi.

Ako vam se primjer igre Jericho čini neobičnim, što biste rekli za slučaj igre Rogue Warrior? Igru je 2009. godine proizveo britanski razvojni studio Rebel Storm, a u glavnoj ulozi je dobitnik Zlatnog globusa Mickey Rourke. Rogue Warrior je bila standardna vojna pucačina iz prvog lica, labavo temeljena na eskapadama stvarnog profesionalnog vojnika i osnivača jedinice Seal Team 6 Dicka Marchinka. Kao pokušaj da se jaše na valu uspjeha serije igara Call of Duty iz kasnih dvijetisućitih, igra je bila sasvim prosječan proizvod iz svakog mogućeg kuta gledanja... osim jedne stvari, a to je beskrajna, nezaustavljiva, neograničena i vjerojatno improvizirana bujica psovki i prostačenja koja se izlijevala iz Rourkeovih usta gotovo svake sekunde igre, s apsolutno grotesknim učinkom. A on je bio prilično nevjerojatan, jer je pretvorio igru u takvu parodiju same sebe da je uništio svaki privid ozbiljnosti i stvorio dojam da se radi o urnebesnoj farsi. Tako je ovaj sasvim bezvezan naslov postao pravi rudnik internetskih memova i dobio prostor na brojnim popularnim YouTube kanalima koji mu inače ne bi posvetili ni sekunde. Zapravo, možete i sami malo pretražiti YouTube s ključnim riječima „Rogue Warrior quotes“ pa se uvjeriti u to, čisto da imate jasnu sliku o onome što je uslijedilo.

Prevoditelji / Rougue Warrior
Rogue Warrior (2009)

Opet je na scenu stupio talijanski prevoditelj. Ovome ime nije navedeno na popisu suradnika, pa ne možemo utvrditi je li to ista osoba iz prethodnog primjera, posebice imajući u vidu da se radi o općenito kvalitetnijoj lokalizaciji, gramatički točnijoj i nešto elegantnijem prijevodu od onoga koji je dobio Jericho. No, tu ipak postoji bitna poveznica: i ovdje je svaki primjer vulgarnosti zamijenjen s djetinjastim uvredama u stilu „budalo“, „glupane“ ili, u krajnjoj liniji, „đubre“, dok smo u izvorniku imali „motherfucker“, „cocksucker“ i „asshole“.Poput Jerichoa, ova je igra također dobila ocjenu PEGI 18 + u Italiji i istu oznaku „vulgarnog izražavanja i bogohuljenja“ iako takvog sadržaja više u njoj nije bilo.

Vidite li tu problem? Osobna inicijativa prevoditelja uistinu je nanijela štetu proizvodu za čiju je lokalizaciju plaćen zbog uklanjanja jedinog elementa koji ga je činio relevantnim. Sjećate se što smo ranije rekli – da se na mnogim YouTube kanalima, s milijunima pretplatnika, govorilo o igri samo zbog urnebesnog prostačenja? Ovaj fenomen, bilo to nenamjerno ili planski, produžio je životni vijek igre i pojačao njezin doseg, toliko da je velika demografska skupina ljubitelja igara vjerojatno barem čula za nju. No, ne u Italiji: u toj državi, igra je dosadno klipsanje, lišeno bilo kakve osobnosti, nedostojno bilo kakve pažnje, a sve zbog cenzorskog uplitanja prevoditelja.

Naravno, Italija jest relativno malo tržište, ali zamislimo da su uloge bile obrnute i da je talijanska igra lokalizirana za tržišta engleskog govornog područja, koja čine ogromnu većinu publike. Zamislimo i da je osoba zadužena za prijevod na engleski odlučila učiniti ono što smo gore opisali – ukloniti iz proizvoda onaj glavni element zbog kojega je igra na ključnim tržištima privukla pažnju i postigla uspjeh. Vidite li koju bi to štetu uzrokovalo studiju čiji bi sam opstanak možda ovisio o prodaji igre? Ne možemo okolišati: prevoditelj je iznevjerio povjerenje koje mu je klijent dao, umiješavši se u kreativni proces na način koji se ne može nikako opravdati. Još gore je to što klijent vjerojatno nikada neće znati da se to uopće dogodilo. Mogao bi vidjeti da igra nije bila uspješna na određenom zemljopisnom području, ali malo je izgledno da će se pozabaviti istraživanjem kvalitete prijevoda. To znači da prevoditelj neće dobiti nikakve povratne informacije ili osjetiti posljedice za svoje postupke, pa stoga neće ni znati da je uzrokovao štetu i sigurno će opet učiniti istu stvar.

Ako mi kao prevoditelji zaključimo da imamo moralne, vjerske ili neke druge etičke prigovore koji su u suprotnosti s tekstom koji nam je poslan, jedini prihvatljiv postupak bio bi odbiti ga, pustiti nekome drugome da obavi posao i usredotočiti svoje napore na nešto što nam više odgovara.

Možda mislite: „Koga briga? Koliko halabuke oko bezvezne videoigre“. Ako je tako, dopustite mi da vam malo proširim perspektivu: nije na nama prevoditeljima da prosuđujemo ili vrednujemo proizvod koji lokaliziramo. Mi nismo umjetnik i nismo ciljana publika, niti smo mi suci nadležni za odlučivanje o tome što čini umjetnost, a što ne: mi smo posrednici, nitko nije tražio naše mišljenje, i apsolutno bismo trebali znati svoje mjesto. Zapravo, odabrao sam dvije igre iz prethodnih stavaka upravo znajući da će izazvati određene reakcije i da će ih neki odbaciti kao besmislene. Smatramo li se zaista kvalificiranima da procijenimo vrijednost onoga na čemu radimo, pogotovo jer sve što vidimo od toga obično nije ništa više od Excel tablice ili Word dokumenta, izvan konteksta? Što da je osoba koja je prevela Tolkienova Hobita smatrala tu knjigu blesavom dječjom bajkom o raspjevanim patuljcima i pristupila joj bez dužnog poštovanja? Možda bi uklonila ili iskasapila pjesme, pod pretpostavkom da će djeci biti dosadne. Možete li zamisliti kakva bi to katastrofa bila da je uštogljeni prevoditelj smatrao Burgessovu Paklenu naranču nekakvom perverznom knjigom i vandalizirao je u pokušaju da je pročisti, lišavajući čitavu jednu liberalnu naciju odgovarajućeg razumijevanja jednog od najutjecajnijih djela o slobodama pojedinca? Vjerujemo li doista našoj prosudbi do te mjere da smo spremni riskirati uzrokovati ozbiljne, a ponekad i trajne štete? Ne bismo smjeli. Zar nam nije stalo? Tada bismo trebali ostaviti posao onima kojima jest.

Nadalje, ako se ne ponosimo svojim radom i odbacujemo tekstove koji su nam povjereni kao besmislena trabunjanja na temelju vlastitog ukusa, zar time prije svega ne obezvrjeđujemo sebe? Postupanje s materijalom koji nam se šalje s najvećom ozbiljnošću, bez obzira na to što on jest, nije samo znak poštovanja koje uvijek dugujemo klijentu i umjetniku, već prije svega znak poštovanja prema našoj profesionalnosti. Naravno da bismo radije prevodili holivudski blockbuster ili roman koji će promijeniti svijet, ali ako ne možemo biti odgovorni i vjerni manjem projektu, zašto mislimo da zaslužujemo da nam se povjeri veći?

U svom eseju iz 2003. godine Iskustva prevođenja“, svjetski poznati pisac Umberto Eco tvrdi da je književno djelo dijeljenje osjećaja i značenja od pisca prema čitatelju i da, kada je to potrebno, prevoditelj mora sudjelovati u kreativnom procesu prilagođavanjem izvornog materijala kako bi se ti osjećaji i značenja sačuvali u ciljanom jeziku pod svaku cijenu, čak i ako to podrazumijeva mijenjanje izvornika, na primjer kada se radi o dosjetki ili igri riječima koje se ne mogu prenijeti izravno. Nadalje ističe da je ta dinamika izuzetno važna i mora biti primijenjena s krajnjom pažnjom, kao što kaže: „reći gotovo istu stvar.“ Osobna inicijativa u lokalizaciji tada nije samo opravdana, već i poželjna.

Međutim, sve izmjene koje napravimo u tekstu moraju biti učinjene s velikom pažnjom u službi izvornika, nikada unatoč njemu; nije na nama da odlučujemo što se briše a što ostaje na temelju naših hirova i mišljenja, a ako se ne možemo pridržavati toga, možda je vrijeme da razmotrimo neki drugi posao, koji bi bio kompatibilniji s našim osobnim uvjerenjima. Nasuprot tome, proaktivni prevoditelj s realnim pogledom na svoju ulogu može uvelike pomoći autoru i znatno povećati njegov doseg. Učinimo sve što možemo da uvijek budemo takvi.

Moglo bi vas zanimati

Vinkovačka cesta 68
31000 Osijek
Hrvatska
SINONIM © 2024. | Sva prava pridržana | 
Uvjeti
Website by Ascentia Digital
envelope-oclosemap-markerfacebook-squarelinkedin-squarephonecaret-downenvelopeangle-downinstagram