Prije nego što se upustimo u objašnjavanje načela spomenutih u naslovu, bilo bi dobro pojasniti što je točno konsekutivno prevođenje i zašto bi za to trebali pisati bilješke. Prvo je potrebno napomenuti da su konsekutivno i simultano prevođenje vrste usmenog prevođenja te da se te dvije vrste usmenog prevođenja razlikuju po stilu i dinamici.

Prilikom simultanog prevođenja, prevoditelj je jezična sjenka izvornog govornika, odnosno prevodi sve što izvorni govornik kaže, ali sa zakašnjenjem od nekoliko sekundi. Nešto poput loše sinkroniziranih dječjih crtića iz devedesetih godina prošlog stoljeća u kojima se tiho čuje original, a preko njega dolazi sinkronizirani prijevod.

Kod konsekutivnog prevođenja prevoditelj govori dok govornik šuti i obrnuto. Dakle, izvorni govornik nekoliko minuta govori, a nakon toga prevoditelj sve to reproducira na ciljnom jeziku. S obzirom na to da se puno toga može izreći u nekoliko minuta (obično do pet minuta), preporučuje se da prevoditelj piše bilješke kako bi mogao prevesti sve što je izvorni govornik govorio.

Tu dolazimo do važnosti bilješki. Prevoditelj mora imati razvijen sustav pisanja bilješki kako bi brzo i smisleno zapisao što je govornik rekao, ali isto tako to brzo i smisleno protumačio za vrijeme prevođenja.

U nastavku vam donosimo sedam načela za pisanje bilježaka iz djela Note-taking in Consecutive Interpreting čiji je autor Jean-Francois Rozan.

1. Bilježenje ideje, a ne riječi

Uvijek je važnije usredotočiti se na šire, općenito značenje, te se hvatati za njega, a ne za pojedinačne riječi koje prenose to značenje, npr.:

Postoji vrlo dobra šansa da

Ako se ovdje usredotočimo na riječ, ključna riječ koju bismo mogli zabilježiti je šansa.

To ostavlja puno prostora za pogrešno tumačenje s obzirom na to da prevoditelj u međuvremenu može zaboraviti kontekst u kojem je bilješka napravljena. Stoga bi bolja ključna riječ za gornji primjer bila vjerojatno. Tu je značenje jasno i manja je mogućnost da prevoditelj pogrešno protumači bilješku.

2. Pravila za skraćivanje

Nepisano pravilo ili preporuka jest da usmeni prevoditelj skrati sve riječi koje su duže od četiri ili pet slova. Nolan kao najjasniji način za skraćivanje riječi predlaže bilježenje prvih i zadnjih slova riječi, npr.:

Ako u bilješke zapišemo fiz., to kasnije možemo protumačiti kao fizički, fiziološki, fizika ili čak fizikalno, ali ako zapišemo fiški, postaje sasvim jasno o čemu je riječ.

Naravno, to je samo prijedlog. Nekada može biti jasnije ako izostavimo nekoliko samoglasnika te riječ prepoznamo po suglasnicima, npr. fzški. Prevoditelji trebaju koristiti ono što im dolazi intuitivno jer bi u suprotnom mogli sami sebe zbuniti forsiranjem preporučenog načina bilježenja koji im zapravo ne odgovara. U usmenom prevođenju to nikako nije poželjno. Nadalje, ako želimo brzo i jednostavno naznačiti spol i vrijeme, Nolan preporučuje da se odrede kratice koje se mogu koristiti uz simbol ili riječ, a koje će prevoditelju nedvosmisleno dati do znanja o čemu se radi. Ti simboli mogu biti proizvoljni, npr.:

Također, kada je to moguće, uvijek je dobro zabilježiti jednu kratku riječ koja može nositi značenje cijele fraze, npr.:

koji su pridonijeli      -        pomogli

prošli specijaliziranu obuku za        -      obučeni

3. Povezivanje

Ako već dobro zabilježite ključne riječi i simbole, treba ih smisleno i sažeto povezati, odnosno naznačiti njihov odnos. U govoru se često koriste dugačke fraze poput: iz tog razloga, s druge strane, može se zaključiti, unatoč spomenutoj činjenici i sl. To nikako nije zgodno kada je pisanje bilješki u pitanju. Zato se preporučuje korištenje kratkih riječi koje jasno povezuju ključne riječi, npr.: jer, iako, ali, ako, stoga i sl. Naravno, mogu se koristiti i izrazi na ciljnom jeziku, ako su kratki i jasno vam daju do znanja o čemu je riječ. Uz to, mogu se koristiti i brojni simboli, kao što su npr.:

= za označavanje jednakosti ili podudaranja

≠ za označavanje suprotnosti ili nepodudaranja

+ za označavanje dodatnih komentara

4. Negacija

Iznimno je važno nedvosmisleno zabilježiti negaciju s obzirom na to da izostavljanje negacije potpuno mijenja poruku. To možemo postići tako da precrtamo glavnu poruku ili da dodamo riječ ne/no ispred nje, npr.:

Stopa zaposlenosti nije se poboljšala.                       zpslst OK

Stopa zaposlenosti nije se poboljšala.                       zpslst no OK

5. Naglašavanje

Kako ne bismo gubili vrijeme pišući riječi poput vrlo, iznimno, jako i sl., preporučuje se podcrtati riječ koja se naglašava. Riječ možemo podcrtati i dva do tri puta, ovisno o tome koliko je naglašena određena riječ, npr.:

S druge strane, manjak naglaska možemo naznačiti tako da riječ podcrtamo točkama.

6. Vertikalnost

Načelo vertikalnosti, kao što i sam naziv govori, znači pisanje bilješki od gore prema dolje, a ne slijeva udesno. To nam omogućuje grupiranje ideja na način koji nam omogućuje da logički zaključimo koji je odnos između njih. Tako nema potrebe koristiti veznike i druge riječi ili simbole kako bismo objasnili njihov odnos, npr.:

Također, preporučuje se koristiti zagrade za sporedne informacije koje dodatno pojašnjavaju ili naglašavaju glavnu poruku izvornog govornika, npr.:

Kako bi se potaknula prirodna upotreba načela vertikalnosti, preporučuje se korištenje relativno velikog, ali uskog komada papira, npr. presavijenog lista papira formata A4.

7. Pomak

Načelo pomaka podrazumijeva pisanje bilješki na mjesto u donjem retku gdje bi se ponovio tekst iz gornjeg retka, kada bi se taj tekst prepisao. To vjerojatno zvuči apstraktno pa ćemo ilustrirati primjerom:

Cijene su porasle tijekom 1954., doduše ne koliko i dohodak, pa se tako neto dohodak stanovništva povećao.

Dakle, tu prevoditelj koristi načelo vertikalnosti u svoju korist i oblikuje bilješke tako da ne gubi vrijeme na ponovno pisanje spomenute riječi, a pritom povećava jasnoću izvorne poruke.

Naravno, ovih sedam načela treba shvatiti kao smjernice kojima se možete voditi da biste si olakšali pravljenje bilješki tijekom prevođenja. To nisu pravila kojih se treba držati, kako u narodu kažu, kao pijan plota. Pokušajte ih vježbati i primjenjivati, ali ako vidite da vam u konačnici to ne odgovara, prilagodite ta pravila sebi jer, u konačnici, ova su načela samo sredstvo koje vam pomaže da ostvarite svoj cilj, izradu boljih bilješki, a samim time i bolje konsekutivno prevodite.

Engleski jezik nema posebno kompliciranu gramatiku. Međutim, često nailazimo na ove tri greške za koje smatramo da izazivaju nedoumice čak i kod boljih govornika engleskog jezika.

1. I ili me?

Često uočavamo pogreške u korištenju osobnih zamjenica u engleskom jeziku.

Osobne zamjenice dijele se na dvije vrste. Prva vrsta predstavlja one u nominativu (I, you, he/she/it, we, you, they) koje se u engleskom jeziku zovu subjective personal pronouns.  Druga su vrsta osobne zamjenice ili objective pronouns (me, you, him/her/it, us you, them) za koje se u hrvatskom jeziku kaže da su osobne zamjenice u dativu ili akuzativu.

Prva vrsta koristi se kao subjekt u rečenici i obično dolazi na prvo mjesto:

I live in Osijek.  (Ja živim u Osijeku.)

He speaks English.  (On govori engleski.)

Druga vrsta obično služi kao objekt u rečenici, stoga se te zamjenice i zovu objective pronouns:

The neighbours loved her.  (Susjedi su je voljeli.)

This cat is following us.  (Ova mačka nas prati.)

Teškoće nastaju kada se osobne zamjenice koriste zajedno s drugim imenicama ili imenima:

Tom and me went to school together.

Ili:                                                                                     (Tom i ja išli smo zajedno u školu.)

Tom and I went to school together.

Ispravno je napisana druga rečenica jer ovdje osobna zamjenica služi kao subjekt a ne kao objekt.

Mary spent the day with Mike and I.

Mary spent the day with Mike and me.

Najlakši način kako provjeriti ispravnost je da u istoj rečenici koristite samo osobnu zamjenicu:

Me went to school./I went to school. 

Mary spent the day with me./Mary spent the day with I.

 2. A ili an?

Osnovno pravilo za pisanje članova a i an u engleskom jeziku znamo skoro svi. Ako riječ koja stoji iza člana počinje sa samoglasnikom, pišemo član an: an apple, an alien, an umbrella.

Međutim, mnogi možda nisu upoznati s još jednim pravilom. Naime, osim na riječi koje počinju sa samoglasnikom, moramo obratiti pozornost i na riječi koje počinju sa slovom h.

U nekim riječima u engleskom jeziku ne izgovara se početno slovo h: hour, honour, heir pa se tako ispred njih mora staviti član an.

I give her an hour to get ready. (Dajem joj sat vremena da se spremi.)

S druge strane, riječi u koja se početno h izgovara, ispred sebe moraju imati član a:

A hair, a horse, a historic occasion, a horrific tragedy…

I am learning to ride a horse.

3. Alternate ili alternative?

Ovdje dolazimo do vječnih dilema između britanske i američke verzije engleskog jezika.

I u britanskom i u američkom engleskom riječ alternate ima 2 značenja:

They meet on alternate days.  (Nalaze se svaki drugi dan.)

Alternate layers of meat and cheese.  (Izmjenjuju se slojevi mesa i sira.)

Riječ alternative označava dostupnost druge mogućnosti ili izbora:

My teacher followed an alternative approach to teaching math. 

(Moja učiteljica izabrala je alternativni pristup poučavanju matematike.)

Međutim, američka verzija engleskog jezika riječ alternate ponekad koristi i kao dostupnost druge mogućnosti ili izbora.

An alternate plan for my vacation is going to Canada.   

(Alternativni plan za moj odmor je put u Kanadu.)

map-markerphoneenvelope